Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Američka javna diplomatija u borbi protiv terorizma
Savremeni svet

Američka javna diplomatija u borbi protiv terorizma

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Jazić   
nedelja, 11. septembar 2011.
Sažetak: Autor se u tekstu bavi američkom javnom diplomatijom i njenom ulogom u borbi protiv terorizma. Tekst se bazira na razmatranju osnova, ključnih sfera i sredstava javne diplomatije. Javna diplomatija predstavlja jedno od sredstava „meke moći” i veoma često se koristi uz „tvrdu”, odnosno vojnu moć. „Tvrda” moć koristi se na kratke staze, dok se „meka” moć koristi za dugoročne ciljeve. Da bi javna diplomatija stvorila uslove za svoje delovanje ona u svom okviru mora da ima kulturnu diplomatiju. Kulturna diplomatija, kao jedna od najznačajnijih sfera javne diplomatije, ima svrhu da kroz kulturno upoznavanje uspostavi kontakte i ojača razumevanje među pojedincima. Širenje ideja je jedno od osnovnih sredstava u „borbi za srca i duše”. Masovni mediji predstavljaju osnovu za širenju ideja a da bi imali uspeha u tom procesu, oni moraju da budu prilagođeni ciljnoj populaciji. Glavni cilj američke javne diplomatije je da eliminiše uslove koji omogućavaju i olakšavaju pojavu terorizma. Takođe, američka administracija želi da kroz javnu diplomatiju utiče na bliskoistočno javno mnjenje, a posebno na omladinu, da usvoji američke i zapadne stavove o terorizmu.

Ključne reči: javna diplomatija, terorizam, Sjedinjene Američke Države, kulturna diplomatija, masovni mediji, 11. septembar, „meka” moć, borba protiv terorizma, „borba za srca i duše”.

Uvod

Sjedinjene Američke Države (SAD) poseduju veliku vojnu moć i imaju sposobnost da nadvladaju većinu protivnika sa kojima bi ušle u sukob, čak i da u tom sukobu nemaju saveznika. Ipak, postoje određene zabrinutosti u SAD kada je u pitanju njena vojna moć. Postoje četiri glavna razloga za ovu zabrinutost: razumevanje ograničenja vojne moći, motivacija drugih da izazovu SAD, pogrešno razumevanje prirode izazova sa kojim se treba suočiti, pa samim tim i pogrešno razumevanje prirode odgovora na taj izazov i previđanje vrednosti koje su u pitanju a za koje se SAD zalažu.[1]

Posle 11. septembra 2001. SAD su razvile novu Nacionalnu bezbednosnu strategiju kako bi se borile protiv globalnog terorizma. Vojna moć SAD postala je ključno sredstvo u ovoj borbi i čak je korišćena preventivno protiv potencijalnih pretnji. Sredstvo koje je često zanemarivano u ovoj borbi je javna diplomatija, koja uključuje i diplomatiju i upotrebu informacija kako bi se uticalo na inostrano javno mišljenje o američkim spoljnopolitičkim ciljevima. Upotreba informacija i diplomatije, koje se zajedno često nazivaju „meka moć”, mogu se posmatrati kao deo informativnog rata koji se vodi u sadejstvu sa „tvrdom moći”, odnosno vojnom i ekonomskom moći.

Još uvek nema jasnih rezultata o uspehu američke vojne moći u Avganistanu i Iraku, ali je postalo jasno da SAD gube informativni rat ideja i da međunarodno javno mnjenje počinje da izražava sumnje u rat protiv terorizma. Na primer, slike i video snimci, koji su dospeli u javnost u proleće 2004. godine, na kojima se vidi maltretiranje iračkih zarobljenika od strane vojnog osoblja SAD, imale su veoma loš efekat po američku politiku u Iraku i na shvatanje inostranog javnog mnjenja kada je u pitanju rat protiv terorizma. Takođe, kao rezultat ovih incidenata, SAD su narušile kredibilitet kod muslimanske javnosti širom Bliskog istoka a islamski ekstremisti to iskoristili da opravdaju ubijanje civilnog stanovništva SAD.

Hans N. Tač, penzionisani službenik za inostrane poslove američkog Državnog sekretarijata definiše javnu diplomatiju kao: „vladin proces komunikacije direktno sa stranom publikom sa ciljem da se razume naša trenutna politika i nacionalni ciljevi, naše ideje i ideali, kao i naša kultura i institucije”.[2] Filip Sejb, profesor žurnalizma i javne diplomatije i Direktor Centra za javnu diplomatiju na Univerzitetu Južna Kalifornija, definiše javnu diplomatiju kao: „Vladino (i nekih nevladinih aktera) posezanje za stranom publikom, pre nego da ograničava sebe u tradicionalnoj komunikaciji vlade sa vladom”.[3]

Kada govorimo o ciljevima javne diplomatije i putevima kojima se ti ciljevi žele postići, prema dokumentu bivše Agencije za informisanje Sjedinjenih Američkih Država (The United States Information Agency - USIA): „javna diplomatija nastoji da promoviše nacionalni interes i nacionalnu bezbednost SAD kroz razumevanje, informisanje i uticanje na inostranu javnost i širenje dijaloga između američkih građana i institucija i građana i institucija u inostranstvu.”[4]

Javna diplomatija sadrži dve šire funkcije koje sprovodi osoblje specijalno obučeno za rad u stranim zemljama. Ovo osoblje većinom je stacionirano u raznim misijama SAD u inostranstvu. Te funkcije javne diplomatije su:[5]

·      Kratkotrajna – objašnjavanje postojeće politike SAD, prosleđivanje govora Predsednika i Državnog sekretara SAD i zastupanje pomenutih državnih funkcionera tokom poseta,

·      dugotrajna – razmene studenata, sustaining američkih biblioteka i programa američkih studija, razvijanje veza sa piscima i urednicima koji prihvataju američke vrednosti, izdavanje naučnih časopisa na lokalnim jezicima.

Decenijama su ove funkcije javne diplomatije bile u nadležnosti USIA. USIA je ugašena 1999. godine a njene funkcije preuzeo je Državni sekretarijat (State Department)[6]. Postoji i treća funkcija javne diplomatije a to je međunarodno informisanje. Umanjivanje budžeta nakon Hladnog rata oslabilo je Glas Amerike (Voice of America – VOA) do mere da je servis na arapskom jeziku emitovao svoj program samo sedam sati na dan. Takođe, program na arapskom jeziku je emitovan na jednom arapskom dijalektu a upravo je arapski svet poznat po velikom broju dijalekata, pa je ovaj program dosegao svega 2% ukupne arapske populacije.

Neka od osnovnih sredstava kojima se služi javna diplomatija su štampane publikacije, kulturne razmene, filmovi, televizija i radio. Javna diplomatija najbolje se može razumeti na osnovu svih napora u oblasti javnog informisanja koji su zvanično preduzimani od strane Vlade SAD usmerenih ka informisanju i uticanju na inostrano javno mnjenje, sa ciljem da se oblikuje njihova percepcija Amerike, Amerikanaca i američkih spoljnopolitičkih ciljeva. Padom komunizma mnogi programi javne diplomatije, koji su se sprovodili tokom Hladnog rata, nisu više bili potrebni i ugašeni su. Na primer, Radio slobodna Evropa (Radio Free Europe – RFE) nije više omogućavao jedini izvor informacija van Istočne Evrope. Kulturna i obrazovna razmena više nije bila ograničena na programe rukovođene od strane Vlade, jer su se granice otvorile za putovanja, trgovinu i razmenu. Američka javna diplomatija mogla je da usmeri svoje napore ka zemljama kao što su Kuba, Severna Koreja, Vijetnam i Kina u kojima je opstao komunistički režim, ali se ipak skoncentrisala na bivše komunističke zemlje u Istočnoj Evropi i područje bivšeg SSSR-a.

U SAD je tokom devedesetih godina XX veka budžet namenjen sprovođenju javne diplomatije polako smanjivan, pa je, recimo, budžet tadašnje USIA od 1990. do 1992. godine smanjen za 30%. Američki Kongres je 1998. godine doneo Akt o reformi i rekonstrukciji spoljnih poslova, kojim je USIA prestala da postoji a njenu ulogu sprovođenja javne diplomatije preuzeo je Državni sekretarijat. Rasformiranjem USIA, Državni sekretarijat je mnoge od njenih funkcija, koje su se ticale programa javnog informisanja, dodelio svojim kulturnim i informacionim centrima u inostranstvu ili odelenjima američkih ambasada, čineći ih na taj način manje dostupnim za javnost. Sa informativne tačke gledišta SAD su na prelazu iz XX u XXI vek bile potpuno nepripremljene za ono što se dogodilo 11. septembra 2001. godine.

Američka javna diplomatija posle 11. septembra

DŽordž V. Buš došao je na čelo SAD u januaru 2001. godine. Novi američki predsednik nije doneo nijednu novu političku odluku koja bi se ticala sprovođenja javne diplomatije ili međunarodnog javnog informisanja, već je odlučio da nastavi programe i ostavi na snazi političke direktive iz vremena administracije njegovog prethodnika Bila Klintona.

Kada je terorizam u pitanju, na domaćem tlu SAD su se skoncentrisale na organizacione promene federalnih, državnih i lokalnih struktura i politika koje su uključivale primenu zakona, obaveštajne operacije. Što se tiče inostranstva, američka spoljna politika skoncentrisala se na poražavanje terorizma a ne na bavljenje posledicama terorizma kod kuće. Zajedno sa vojnim akcijama koje su bile usmerene protiv terorizma, došlo je i do obnavljanja interesovanja za aktivnosti javne diplomatije u inostranstvu sa ciljem da se osvoje „srca i umovi” i izbori sa antiamerikanizmom u arapskom svetu. Izveštaj komisije o 11. septembru (9/11 Commission Report) ukazuje da reč rat precizno označava napor da se teroristi eliminišu na terenu, ali se zahteva i društvena mobilizacija širokih razmera.

Nakon završenih borbi u Avganistanu opseg vojnog delovanja je dosta sužen. Zato je u ovom izveštaju naglašeno da: „dugoročni uspeh zahteva upotrebu svih elemenata državne moći: diplomatije, obaveštajnih službi, tajnih operacija, pravnih službi, ekonomske politike, pomoći inostranstvu, javne diplomatije i sektora odbrane”.[7]

U Državnom sekretarijatu, Buš je imenovao Šarlot Birs (Charlotte Beers) za novog podsekretara za javnu diplomatiju i javne poslove. Pre nego što je imenovana na ovu funkciju, Birsova je bila osoba iz sveta marketinga koja je vodila firme poput DŽej Volter Tompson (J. Walter Thompson) ili Eglvi i Meide (Ogivly & Mather). Ona je javnoj diplomatiji pristupila na marketinški način, shvatanjem svoga posla kao „prodajom” Amerike inostranstvu, odnosno ponovnim pretvaranjem Amerike u „brend”. Šarlot Birs je inicirala javnu informativnu kampanju koja je imala cilj da predstavi Arape koji žive i rade u SAD i američku toleranciju prema Islamu. Glavni proizvod njene kancelarije bio je pamflet od 25 strana pod nazivom „Mreža terorizma”. Ovaj pamflet, koji je distribuiran na 36 jezika, sadržao je snažne i realistične fotografije uništavanja od 11. septembra, snažne komentare protiv Al Kaide (al Qaeda) i Talibana i osude terorizma od strane svetskih lidera kao što su Kofi Anan, Toni Bler i Điang Cemin. Takođe, kancelarija Šarlot Birs odštampala je hiljade postera u serijalu koji je imao naziv „DŽamije u Americi” koji su distribuirani širom sveta.[8] Putem publikacija kao što su „Život muslimana u Americi”, Državni sekretarijat je želeo da pokaže raznolikost demokratskog društva, naglašavajući religioznu toleranciju unutar multikulturnih i multietničkih društava kao što su SAD. Na ovu temu Državni sekretarijat je organizovao i konferencije o religijskom pluralizmu. Cilj ovih aktivnosti američke javne diplomatije bio je da pokaže netačnost terorističke poruke da su SAD antimuslimanske i antiislamske.

Novi predsednik SAD, DŽordž V. Buš, je nakon terorističkih napada bio lično angažovan na polju javne diplomatije. Tri dana nakon 11. septembra, predsednik Buš imao je glavnu ulogu u održavanju ekumenske službe u Nacionalnoj katedrali. Predstavnik američkih muslimana pomogao je u njenom sprovođenju. Nekoliko dana kasnije predsednik SAD posetio je Islamski centar, odnosno džamiju u Vašingtonu, gde je dao izjave koje su se odnosile na njegovo viđenje Islama kao vere mira. Takođe, u novembru iste godine, predsednik Buš pozvao je ambasadore zemalja članica Organizacije islamske konferencije (Organization of the Islamic Conference – OIC) na molitvu i prekidanje Ramadanskog posta u Beloj kući. Za sada se, u domenu javne diplomatije, ne nazire konkretnije definisanje uloge predsednika SAD, što bi, u svakom slučaju, mnogo doprinelo jačanju američke javne diplomatije.

Ukoliko se želi jasnija uloga predsednika u sferi javne diplomatije, kako bi se ova oblast američke politike dodatno osnažila, ključni elementi predsedničke direktive koja se tiče javne diplomatije treba da budu:[9]

·         jasna politika i strategija za jačanje sposobnosti vlade SAD da komunicira sa javnošću u inostranstvu,

·         efikasna struktura za koordinaciju najvažnijih elemenata civilne i vojne javne diplomatije,

·         zahtev da svi regionalni Odbori za koordinisanje politike Nacinalnog saveta za bezbednost (National Security Council Policy Coordinating Commitees) prilikom razmatranja političkih opcija procenjuju potencijalne posledice po mišljenje inostranog javnog mnjenja i da razvijaju komunikacione strategije u skladu sa odabranom politikom,

·         usmeravanje resursa javne diplomatije, obuke, programa, budžeta i tehnologije, pažnja posvećena odnosu sa nevladinim organizacijama (NVO), međunarodnim organizacijama, komercijalnim medijskim kućama i koalicionim saveznicima,

·         raspored zadatih ciljeva i standarda za procenu napretka u ostvarivanju reformi.

Na početku rata protiv terorizma Bela kuća je osnovala agenciju pod nazivom Koalicioni informativni centar (Coalition Information Center – CIC) koja je imala kancelarije u Vašingtonu, Londonu i Pakistanu. Svrha ove agencije bila je da obaveštava javnost o ratnim ciljevima zapadnih saveznika i da omogući brzo opovrgavanje neprijateljskih tvrdnji o civilnim žrtvama ili uspesima na bojnom polju. Takođe, CIC je podstakao „inicijativu avganistanskih žena” kako bi žene dobile svoje mesto u posttalibanskim strukturama moći, čime se želeo naglasiti humani i oslobodilački aspekt pobede u Avganistanu.

Ministarstvo odbrane (The Department of Defence – DOD) preuzelo je aktivnosti na polju angažovanja pojedinih agencija kako bi se borilo u informativnom ratu protiv terorizma. Rendonova grupa (The Rendon Group – TRG), kojom je rukovodio DŽon Rendon, bivši predsednik Demokratskog nacionalnog komiteta, jedan je od primera agencija koje je angažovao DOD. TRG je bila strateška konsultantska kuća iz oblasti komunikacija, čiji su klijenti bili strane vlade CIA, DOD, pa ju je vlada SAD angažovala na polju izrade određenih medijskih proizvoda, analize medija u inostranstvu i drugih informativnih proizvoda koji su imali svrhu uticaja na inostrano javno mnjenje. TRG je direktno pružao podršku DOD-u nakon 11. septembra kroz analizu medija u arapskim zemljama, kao što su Al DŽazira (al Jazeera) i Al Arabija (al Arabiyya). Takođe, TRG je davao predloge DOD-u kako da parira antiameričkim temama i porukama. Jedan od projekata, koji je napravila kancelarija TRG-a u Bostonu, imao je naziv „Jačanje mira” a cilj te kampanje bio je povezivanje američkih i muslimanskih srednjih škola putem interneta kako bi se prekinula komunikacijska barijera i proširilo kulturno razumevanje.

Na polju javne diplomatije i informativne borbe protiv terorizma angažovao se i Državni sekretarijat angažujući svoje konsultante sa ciljem da se pronađe načini pariranja antiameričkim osećanjima na Bliskom istoku i ojačaju napori njegove javne diplomatije. Tadašnji državni sekretar Kolin Pauel imenovao je Edvarda DŽerdžana (Edward Djerejian) bivšeg ambasadora SAD da predsedava Savetodavnom grupom za javnu diplomatiju za arapski i muslimanski svet. Studija, koja je objavljena u oktobru 2003. godine, imala je naziv „Promena mišljenja, postizanje mira: novi strateški pravac javne diplomatije u arapskom i muslimanskom svetu”. Osnovne preporuke Savetodavne grupe za javnu diplomatiju uključivale su:[10]

·         strukturalne promene u unutaragencijskim procesima kako bi se u te procese uključili Državni sekretarijat, Bela kuća, Savet za nacionalnu bezbednost (National Security Council – NSC) i druge važne institucije i organi sa novom predsedničkom direktivom koja treba da naglasi važnost javne diplomatije,

·         veće učešće USAID-a i DOD-a na polju svih smerova politike i programa javne diplomatije,

·         dodatno prikupljanje sredstava i organizovanje profesionalnog osoblja iz oblasti javne diplomatije koje poznaje Bliski istok i njegovu kulturu, religiju i jezik,

·         veću upotrebu informacionih tehnologija prilikom komunikacije sa arapskim i muslimanskim društvima, ali i upotrebu novih metoda za merenje uspeha ili neuspeha uloženih napora,

·         brojniji kursevi engleskog jezika i drugih obrazovnih sredstava kako bi muslimanska omladina imala veće prilike za obuku na određenim poslovima,

·         širenje programa „Američki kutak” i stvaranje novih projekata, pod nazivom „Biblioteka američkog znanja”, dostupnih naročito na bliskoistočnim univerzitetima.

Takođe, ovaj izveštaj Savetodavne grupe za javnu diplomatiju, uključivao je i predloge za sprovođenje navedenih preporuka. Na primer, ova grupa založila se za povećanje programa obrazovne razmene, ne samo sa arapskim univerzitetima, već kroz bolju međusobnu koordinaciju Fonda za međunarodno vojno obrazovanje i trening (International Military Education and Training Fund – IMET) DOD-a i programa USAID-a. Ciljna grupa ove vrste obrazovne razmene bili su glavni ljudi u vladama, obrazovanju, vojsci i ekonomskom sektoru inostranih zemalja koji bi imali priliku da putuju u SAD i učestvuju u raznim obrazovnim programima i obukama. Savetodavna grupa za javnu diplomatiju smatrala je da bi izučavanje SAD na bliskoistočnim univerzitetima, kao i izučavanje Bliskog istoka na univerzitetima u SAD, omogućilo produbljivanje razumevanja i dijaloga i proširilo razmenu mišljenja kada su u pitanju kulturni, politički i socijalni problemi.

„Meka” i(ili) „tvrda” moć

Nasuprot „tvrdoj moći”, koja se zasniva na prisili i nastaje iz vojne i ekonomske moći, stoji „meka moć”, koja se ne zasniva na prisili, već na sposobnosti jedne države da sprovede svoju volju koordinacijom sa drugim državama koristeći se atraktivnošću svoje kulture i svojih vrednosti, ideja i institucija. Kada država ima takav uticaj da može motivisati druge države da usvoje iste vrednosti, onda takvu državu na određen način možemo svrstati među vodeće zemlje.

„Meka moć” uključuje i propagandu, ali je šira od same propagande. Ona poseduje realnu moć, odnosno sposobna je da ostvari cilj. Kada je država sposobna da druge države ubedi u ispravnost svojih ideja i vrednosti i postigne situaciju u kojoj druge države žele da imaju iste ciljeve i želje kao ona, tada nije toliko neophodna upotreba „tvrde moći”, odnosno ponašanje prema drugima po principu „štapa i šargarepe”. Prema DŽozefu Naju, „meka moć” određene države sastoji se od tri elementa:[11]

·         kultura (državna), što je za neke popularna kultura a za druge jezik, klasična muzika i literatura, nauka i obrazovanje ili tehnička dostignuća,

·         političke vrednosti koje vladaju u jednoj državi, pa se kroz to može videti uticaj domaće politike na sliku zemlje u inostranstvu,

·         spoljna politika jedne zemlje u situacijama u kojima se ona vidi kao legitimna i sa moralnim autoritetom, pa se ovde može videti emocionalni uticaj medijskih prenosa o akcijama koje se sprovode u inostranstvu.

Do 2000. godine američka „meka moć” bila je jaka. Privlačnost američkog društva i institucija bila je zasnovana na velikoj ekonomskoj moći SAD a postojala je i izrazita dominacija američkog biznisa, televizije, filmova, muzike, kao i velika želja za imigraciju u SAD. Tokom tog period američka spoljna politika oslanjala se i na „meku” i na „tvrdu moć”. Ipak, od 11. septembra 2001. godine, američka „meka moć” bila je u padu zbog kontroverzne politike administracije predsednika Buša koja se oslanjala na oštru upotrebu diplomatije i vojne moći. Zbog toga je došlo i do zanemarivanja javne diplomatije i programa kulturne razmene, što je dovelo do neuspeha u promovisanju američkog društva u inostranstvu.

Od 2001. godine američka spoljna politika, naročito tokom poslednjeg rata u Iraku, postala je izuzetno nepopularna, ojačavši na taj način antiamerička osećanja i izazivajući dalje slabljenje američke „meke moći”. Postoji slaganje oko toga da su i „tvrda moć” i „meka moć” veoma važne za spoljnu politiku SAD i za njenu borbu protiv terorizma. Sprečavanje širenja terorizma i postizanje raznih drugih ciljeva, uključujući i napore da se promoviše demokratija u inostranstvu, zahteva volju da se pomogne drugim državama i narodima. Takođe, postoje i mesta gde SAD ne mogu ići u potragu za terorističkim vođama, pa je u toj situaciji neophodna šira saradnja na polju prikupljanja informacija i onemogućavanja terorističkog finansiranja. Jednom rečju, zapostavljanje „meke moći” od strane SAD ograničava njene sposobnosti da ubeđuje i da utiče na druge.

U eri globalnih komunikacija može se primetiti povećanje značaja „meke moći”. Komunikacione tehnologije utiču na „smanjenje” sveta i stvaraju idealne uslove za širenje „meke moći” kroz kontrolu informacija. Ankete koje su sprovođene tokom 2005. godine pokazale su da mnogi narodi veruju da Evropa i Kina igraju mnogo pozitivnije uloge u svetu u odnosu na SAD, što je odrazilo opadanje popularnosti SAD. Na primer, anketa koju je 2005. godine sproveo australijski Lovi institut (Lowy Institute) pokazala je da samo nešto preko 50% Australijanaca koji su anketirani ima pozitivan pogled na SAD a otprilike isti procenat ispitanika je spoljnu politiku SAD video kao pretnju. Piv Čeritejbl Trast (Pew Charitable Trust) sproveo je anketu koja je pokazala da je privlačnost SAD drastično opala između 2001. i 2003. godine u 19 od 27 zemalja.[12] Čak je i u Velikoj Britaniji, najbližem američkom savezniku, došlo do razvoja negativnih stavova prema „tvrdoj moći” administracije predsednika Buša.

SAD pokušavaju da ojačavaju svoje napore u vođenju „mekšeg” rata protiv terorizma. Ključne incijative u ovoj sferi su:[13]

·         U oblasti ekonomije, Kongres i američka administracija nastoje da uvećaju trgovinu sa ključnim zemljama na Bliskom istoku, jer postoji shvatanje da će to ubrzati razvoj celog regiona. Takođe, na taj način umanjiće se zavisnost zemalja tog regiona od izvoza nafte. Jedan od koraka u ovom pravcu preuzela je Kancelarija američkog predstavnika za trgovinu koja ojačala je svoje napore u oblasti pregovora oko uspostavljalja dogovora o slobodnoj trgovini na Bliskom istoku. Ova kancelarija je pružila i pomoć zemljama Bliskog istoka da se priključe Svetskoj trgovinskoj organizaciji (World Trade Organization – WTO).

·         Na polju medija i komunikacija, novi televizijski programi, neki finansirani od strane vlade SAD a neke iz privatnih izvora, započeli su sa emitovanjem na Bliskom istoku. Na primer, kompanijom Lajalina prodakšn (Layalina Productions), koja je osnovana u martu 2002. godine, rukovode dva bivša američka ambasadora na Bliskom istoku. Ova kompanija prikupila je 2,5 miliona dolara i započela je emitovanje vesti i zabavnog programa na arapskom jeziku u jesen 2003. godine. Bliskoistočna televizijska mreža (Middle East Television Network-METN), primila je u proleće iste godine 30 miliona dolara iz fondova vlade SAD, i u jesen 2003. godine započela je emitovanje neprekidnog televizijskog programa kako bi dosegla gledaoce u arapskim zemljama.[14]

·         Kada se radi o političkim reformama, Državni sekretarijat, zajedno sa USAID-om, sprovodi Bliskoistočnu partnersku inicijativu (Middle East Partnership Initiative - MEPI), Program uticaja na muslimanski svet (Muslim World Outreach-MWO) i Regionalni program Južne Azije (South Asia Regional Program), kako bi ustanovila razloge nastajanja ekstremizma. MEPI je započeta 2002. godine. Ova inicijativa bavi se programima razmene u oblasti obrazovanja sa bliskoistočnim zemljama i programima pomoći ženama u tom regionu. Jedan od ciljeva MEPI-ja je proširenje političkog učešća i povećavanje ekonomskih i obrazovnih prilika za ljude na Bliskom istoku i u Severnoj Africi. U rad MWO-a su uključeni: Odbor za političku koordinaciju (Policy Coordination Committe - PCC), sastavljen od državnih predstavnika SAD i USAID-a, Ministarstva trgovine, odbrane, državne bezbednosti i pravosuđa, Nacionalni savet bezbednosti (National Security Council-NSC), Radiodifuzni guvernerski bord (Broadcasting Board of Governors-BBG) i druge službe. MWO/PCC formiran je u julu 2004. godine sa svrhom da ohrabri započinjanje dijaloga sa muslimanskom populacijom kako bi se umanjile tenzije koje bi mogle da izazovu terorizam. Regionalni program Južne Azije oslanja se na obrazovanje, demokratiju, ekonomsku saradnju i razvoj i projekte koji treba da ublaže konflikte, kako bi se eliminisali skriveni uslovi koji olakšavaju pojavu ekstremizma.

USAID sprovodi određene programe koji predstavljaju alternativu političkom ekstremizmu. Neki od ovih programa omogućavaju bivšim borcima da steknu radne veštine kako bi se reintegrisali u svoje zajednice, podstiču kreditiranje malih preduzeća i pospešuju razvoj bankarstva i drugih sistema koji treba da olakšaju razvoj poslovanja. Administracija SAD smatra da će ostvarenje demokratskih i ekonomskih reformi u Iraku poslati snažnu poruku drugim bliskoistočnim zemljama i stvoriti snažnu osnovu za otvaranje zatvorenih društava u ovom delu sveta.

Kada se govori o pomoći SAD inostranstvu, jedan od najznačajnijih poteza je osnivanje pozicije Direktora za pomoć inostranstvu (Director for Foreign Assistance) početkom 2006. godine. Ova pozicija objedinjuje nadležnosti za većinu programa unutar Državnog sekretarijata i administratora USAID. Za prvog Direktora za pomoć inostranstvu izabran je Rendal Tobajas (Randall Tobias) i on je u rangu zamenika ministra. Pod vođstvom Rendala Tobajasa napravljen je novi strategijski okvir koji vezuje strategijske ciljeve sa kategorijama zemalja koje poseduju slične karakteristike ili razvojne izazove. Zemlje su podeljene u pet grupa, i to na osnovu dominantnog procesa koji postoji unutar njih: izgradnja, razvoj, transformacija, održivost, dok su u petoj grupi zemlje prema kojima postoje određene restrikcije. Shodno tome, uspostavljeno je pet primarnih ciljeva: mir i bezbednost, demokratska i pravedna uprava, investiranje u ljude, ekonomski rast i humanitarna pomoć.[15]

Inicijative Državnog sekretarijata u domenu javne diplomatije, kao što su obrazovna i kulturna razmena, pomogle su da se pokažu mnogi nekomercijalni aspekti američkih vrednosti i američke kulture i da se utiče na javno mišljenje u inostranstvu. Ipak, SAD još uvek nemaju koherentnu strategiju u domenu javne diplomatije koja treba da omogući da se na najbolji način prikažu američke vrednosti i efikasno utiče na javno mišljenje u inostranstvu. Veoma važan element koji umanjuje privlačnost SAD u inostranstvu je nedostatak znanja američkih građana o stranim zemljama. Sa opadanjem kapaciteta sopstvene „meke moći” SAD slabe i svoju moć uticaja.

U svom pokušaju da utiču na Severnu Koreju da se odrekne svog oružija za masovno uništenje, SAD su morale da prepuste Kini vodeću ulogu. Kina je u prethodnoj deceniji, usled ubrzanog rasta svoje ekonomije, nastojala da razvije sopstvenu „meku moć” uticajem na druge zemlje služeći se regionalnom pomoći, javnom diplomatijom, saradnjom sa multilateralnim institucijama i favorizovanjem slobodne trgovine. Kineska kancelarija Međunarodnog saveta za kineski jezik (Office of the Chinese Language Council International) otvorila je 135 Instituta Konfučije širom sveta sa ciljem podučavanja kineskog jezika. Ova kancelarija je deo šire kampanje koja uključuje investiranje i diplomatiju, kao i kulturne napore, sve sa ciljem da se ubrza razvoj Kine ka statusu velike sile.

Postoje dva mehanizma koja mogu da pomognu SAD da odole izazovima ostvarivanja hegemonskog položaja i da samim tim ojačaju svoju „meku moć”. Prvi mehanizam predstavlja otprilike podjednaka raspodela moći u međunarodnom sistemu, jer bi suočene sa suprotstavljenom silom koja može da im parira SAD bile prinuđene da se umesto hegemonije opredele za mnogo oprezniju strategiju. Drugi ograničavajući mehanizam je da američki domaći politički sistem onemogući državne vođe da se upuste u nepotrebne avanture.

Kulturna diplomatija – prethodnica i osnova javne diplomatije

Može se reći da je pozitivna slika o SAD u muslimanskom svetu, ali i Evropi i Kanadi, oslabila u periodu od 2001. do 2006. godine. Ujedno su i građani SAD gledani u istom istom negativnom svetlu kao i politika SAD. Iskustva su pokazala da upotreba javne diplomatije kao brzog taktičkog odgovora može samo još više da ojača negativne stavove inostranog javnog mnjenja. Na primer, u Jugoistočnoj Aziji američke biblioteke su otvarane šest puta tokom 60-ih godina XX veka i to uvek kao odgovor na krizu. Svaki put kada je kriza okončana biblioteke su zatvarane. Kulturna diplomatija se javlja tokom kriza, ali ona treba da bude proces građenja mostova a ne jednosmerna ulica. Poštovanje razvoja drugih i njihovog načina mišljenja je ono na čemu se zasniva kulturna diplomatija.

Socijalne promene, povezane sa globalizacijom, i širenje slobodnog tržišta kao da su nadjačale vrednosti i identitet grupa koje sebe vide kao gubitnike u novom međunarodnom sistemu. Sa ciljem očuvanja svojih ugroženih identiteta i vrednosti, ove grupe prave jasnu razliku između sebe i nepoželjnih „drugih”. Na lokalnom nivou, ovakva kulturna suprotstavljenost može da preraste u konflikt zasnovan na religiji ili etničkoj pripadnosti sa ciljem očuvanja identiteta. Naravno, kada se govori o globalizaciji može se reći da se zapadne vrednosti odbijaju jer se shvataju kao temelj zapadnog materijalizma i pretnja po vrednosti i identitet drugih zemalja.[16] U tim slučajevima javlja se kulturna diplomatija sa zadatkom uspostavljanja međusobnih kontakata i razumevanja, ali i sa ciljem izgradnje pozitivne slike o zemlji koja tu diplomatiju sprovodi. Na taj način moguće je eliminisati ili ublažiti antagonizam između pripadnika različitih kultura i naroda.

U SAD se često kulturna diplomatija izjednačava sa kulturnom i obrazovnom razmenom, odnosno termin kulturna diplomatija koristi se sa akcentom na kulturnu razmenu. Američka kulturna diplomatija koristi se više kao „baza” i podrška za sprovođenje i unapređenje spoljne politike, nego što predstavlja sastavni deo državnih diplomatskih aktivnosti.[17]

Razvoj interesa u domenu javne diplomatije od napada 11. septembra 2001. godine pokazuje da se javna diplomatija SAD i dalje upotrebljava prvenstveno kao odgovor na krizu. Kulturna diplomatija je imala uspeha tokom Hladnog rata delimično zbog toga što je dozvoljavala ili čak ohrabrivala razlike u mišljenjima. Umetnici, glumci, muzičari i pisci su kroz kulturna dela oslikavali svoj, često kritički, pogled na društvo iz kog su poticali. Ovi ljudi iz sveta kulture, koji su bili „ambasadori” kulturne diplomatije, viđeni su kao pojedinci koji su nezavisni od vlade SAD, što još jedan od razloga uspeha kulturne diplomatije tokom perioda Hladnog rata. Bez obzira što su Britanski savet (British Council) i Gete institut (Goethe Institute) osnovani od strane britanske i nemačke vlade, oni ipak rade nezavisno. Američke diplomate shvatile su da će inicijative javne diplomatije imati više uspeha ukoliko se posmatraju kao nezavisne u odnosu na ciljeve i specifične planove spoljne politike.

Ponovno izbijanje konflikta između Izraela, Libana i Hezbulaha, rata u Iraku, skandali u zatvorima i stagnacija mirovnog procesa na Bliskom istoku, predstavljali su loše trenutke u odnosima SAD i arapskog i muslimanskog sveta. Tokom ovakvih momenata tenzija i konflikata kulturna diplomatija može da se javi kao efikasno, a ponekad i kao jedino pouzdano, sredstvo komunikacije. Da bi se kulturna diplomatija pravilno vodila, pa samim tim i maksimizirao njen uticaj, treba razumeti da ona:[18]

·         predstavlja dvosmernu ulicu,

·         funkcioniše u dugom periodu,

·         ne objašnjava i ne kompenzuje loše politike,

·         može poboljšati razumevanje između različitih ljudi i kultura,

·         može kroz komunikaciju da odvrati ili skrene pažnju na određene aspekte američke kulture, kao što su različitost, mogućnosti za uspeh, sloboda mišljenja, sloboda govora i meritokratija,

·         može otvoriti vrata između američkih diplomata i zemalja domaćina, čak i u situacijama loših odnosa između SAD i neke od tih zemalja,

·         ne može biti efikasno izmerena, jer ona pravi kvalitativne a ne kvantitativne promene u odnosima između naroda i država,

·         najbolje funkcioniše kada je u skladu sa interesima zemlje domaćina ili regiona,

·         u današnjoj situaciji u kojoj postoje pažljivo planirani budžeti mora da bude kreativna, fleksibilna i požrtvovana.

Efikasne inicijative kulturne diplomatije mogu biti u celosti originalne, a mogu biti zasnovane na već postojećim programima, izložbama ili predstavama. Takođe, inicijative javne diplomatije mogu biti finansirane od strane vlade ili iz privatnog sektora, ali je najvažnije da one uvek budu u skladu sa stavovima lokalnog stanovništva.

Tri ključne oblasti u kojima kulturna diplomatija može da pokaže svoje mogućnosti su: film, muzika i literatura. Što se filma tiče, filmska industrija je dobro razvijena u Iranu i Egiptu, ali postoji ubrazan razvoj ove industrije i u drugim arapskim i muslimanskim zemljama, uključujući Ujedinjene Arapske Emirate (UAE), Oman, Jemen. U Iranu film predstavlja jednu od mogućnosti za ulazak Amerikanaca u ovu zemlju, na primer, kroz Fajr filmski festival koji se skoro 30 godina održava svakog februara u Teheranu. Na ovom festivalu se pojavljuju američki filmovi a Amerikanci su redovno prisutni u njegovom žiriju. Filmski festivali održavaju se i u Dubaiju, Kairu i Omanu. Ipak, danas još uvek postoji nedostatak produkcije i snimanja filmova u arapskim i muslimanskim zemljama. To je jedan od razloga zbog koga, i pored velike popularnosti filmova i filmskih festivala, 90% filmova koji se prikazuju u tim zemljama čine američki filmovi. Naftom bogate zemlje kao što su UAE i Oman izdvajaju dosta novca na organizovanje filmskih festivala, ali izdvajanja sredstava za mlade „filmadžije” govoto da nema. Zato se najčešće iz evropskih izvora obezbeđuju sredstva za filomove iz arapskog sveta, ali sa distinct predilection za političke filmove koji su fokusirani na konflikte u regionu. Vlada SAD pomaže filmsku industriju u arapskim zemljama šaljući svoje filmske stručnjake i američke filmove na festivale na Bliskom istoku i Aziji. Ako uzmemo u obzir da se putem filma može poslati loša slika o SAD, onda je u interesu ove zemlje da pomogne producentima i režiserima u stvaranju slika koje popunjavaju, a ne uvećavaju, kulturne praznine. Popularnost hip-hopa, kao i popularnost muslimanskih muzičara poput Sami Jusefa (Sami Yusef) među nemuslimanskom publikom, dokazuje da muzika može biti univerzalni jezik razumljiv svima. Uopšteno shvaćen kao protest protiv sistema, hip-hop odražava stavove onih koji su marginalizovani u odnosu na glavne društvene tokove. Ovaj muzički pravac predstavlja, u stvari, borbu protiv autoriteta. Ukoliko hip-hop zaista predstavlja glas marginalizovanih na zapadu onda bi možda ovaj muzički pravac mogao da se upotrebi kao sredstvo da se dosegnu marginalizovani i u arapskim i muslimanskim zemljama. Na taj način dosegle bi se grupe koje imaju negativne stavove o zapadnim zemljama i ostvarila bi se određena bliskost između ovih grupa i publike na zapadu, što bi imalo uticaja na veće međusobno razumevanje. Državni sekretarijat želi da proširi svoj uticaj uz pomoć univerzalnih emocija kroz novi Program promotivnih muzičkih turneja, koji treba da omogući američkim muzičarima gostovanja u mnogim zemljama sveta. Putem ovog programa neki američki muzičari su već gostovali u Libanu, Avganistanu i Iraku. Državni sekretarijat je dugo planirao ova gostovanja u Avganistanu i Iraku ali je tek od skoro bezbednosna situacija u ovim zemljama to dozvolila. Na primer, u okviru ovog programa, američki džez muzičar Elvin Etkinson (Alvin Atkinson) imao je svoj nastup ove godine u Bagdadu.[19] Ovaj vid kulturne diplomatije postoji još iz perioda Hladnog rata kada su muzičari poput Luisa Armstronga (Louis Armstrong) i Dizija Gilespija (Dizzy Gillespie) omogućili da se dosegnu zemlje iza „Gvozdene zavese”. Finansiranje biroa unutar Državnog sekretarijata koji je zadužen za rukovođenje Programom promotivnih muzičkih turneja i drugih kulturnih programa poraslo je tokom mandata predsednika SAD DŽordža V. Buša sa 900 hiljada na 10 miliona dolara u 2008. godini a budžet za 2009. godinu iznosi 8,5 miliona dolara.[20] Osnova moći umetnosti je uticanje na emocije, što je ujedno i potencijalna moć kulturne diplomatije. Literatura može da ponudi suštinsko, dirljivo, inspirativno i zabavno upoznavanje SAD, ali je broj američkih knjiga prevedenih na arapski veoma mali. Američka ambasada u Kairu, koja je druga po veličini ambasada SAD u svetu, dobila je u 2006. godini samo oko 38 hiljada dolara za projekte prevođenja. Takvi projekti se najčešće sprovode privatnim naporima, ali SAD imaju direktnog strateškog interesa da podrže prevođenje sa engleskog na arapski jezik i obrnuto kako bi se premostio jaz koji postoji u razumevanju između kultura. Prevođenje literature trebalo bi da se obavlja u skladu sa širokom upotrebom Interneta koja postoji u arapskom svetu. Dostupnost prevedene literature na Internetu bilo bi jeftino i efikasno. Nesuglasice koje postoje oko intelektualne svojine mogle bi se razrešiti kroz poreske olakšice i finansiranje od strane vlade SAD ili uz pomoć privatnog sektora. Upotreba Interneta kao mesta za širenje literature i ideja može da omogući uspostavljanje kontakta sa javnošću na Bliskom Istoku.

Masovni mediji – osnovno sredstvo američke javne diplomatije

Vojne operacije u inostranstvu i nove bezbednosne mere na domaćem tlu ne mogu da urade ništa po pitanju otkrivanja i praćenja virtuelnog antiamerikanizma koga sprovode državni mediji na Bliskom istoku a i šire. Široko rasprostranjen antagonizam prema politici SAD u određenim regionima sveta ograničava mogućnosti američke javne diplomatije.

Pored dodavanja „oružja” za masovno komuniciranje vojnom naoružanju, SAD moraju imaju i važan zadatak da podrže otvorene medije, demokratiju i civilno društvo u islamskim zemljama. Zemlje poput Egipta, Saudijske Arabije i Iraka, u kojima javnost ima malo uvida u spoljne informacije i u kojima ne postoje privatni mediji, predstavljaju pogodno mesto za pojavu terorizma. Odlučna i bezpogovorna antizapadna propaganda u ovim zemljama predstavlja plodno tlo za nastanak i razvoja terorističkih pokreta. To su neki od razloga zbog kojih Državni sekretarijat utiče na vlade u ovim zemljama da usvoje zakone i planove koji treba da promovišu veću medijsku slobodu.[21]

Bord guvernera za emitovanje (Broadcasting Board of Governors – BBG) je ključna agencija SAD u sprovođenju javne diplomatija na polju masovnih medija. Osnovni zadatak BBG je: „promovisanje razvoja slobode i demokratije širom sveta omogućavanjem inostranoj javnosti tačnih i objektivnih vesti o SAD i svetu.”[22] BBG ostvaruje svoj zadatak kroz kolektivno učešće Glasa Amerike (Voice of America – VOA), Radija/TV Marti, Radija Slobodna Evropa/Radia Sloboda (Radio Free Europe/Radio Liberty), Radija Slobodna Azija (Radio Free Asia), Radija Saua (Radio Sawa) i Alhura (Alhurra) satelitske televizijske mreže. Kongres SAD je osmislio ulogu BBG na način koji omogućava da ova agencija održi nezavisnost i kredibilitet medijskih napora SAD i osigura da ti napori budu u skladu sa širim spoljnopolitičkim ciljevima SAD. Pod kontrolom statuta BBG-a stvoren je takozvani „zaštitni zid” između kreatora politike i medijskih mreža kako bi se osiguralo da američki napori u oblasti medija budu shvaćeni kao kredibilni i bez predrasuda. Takođe, od BBG-a se zahteva da uspostavi funkciju koordinatora na političkom nivou između ove agencije i Državnog sekretarijata. Postoji nekoliko mehanizama koji treba da osiguraju ostvarenje takve koordinacije:[23]

·      državni sekretar ili njegov zamenik je član BBG-a i daje opšte političke savete,

·      Kancelarija za sprovođenje politike BBG-a blisko sarađuje sa državom u kreiranju i realizaciji emisija koje se odnose na Vladu SAD a koje treba da budu emitovane od strane VOA,

·      BBG traži mišljenje državnih zvaničnika za svoju godišnju reviziju rada servisa na stranim jezicima, koja treba da pokaže gde i koliko su mnogi medijski servisi sprovođeni.

Ipak, postoji zabrinutost kada je u pitanju koordinacija BBG sa drugim agencijama na polju sprovođenja programa. Rukovodeći ljudi BBG zvanično su otvoreni za predloge drugih agencija koji se tiču sprovođenja programa kako bi se ojačala funkcija BBG u domenu vesti i informacija. Sa druge strane, USAID i DOD ukazuju da BBG nije voljna da prihvati određene svrsishodne predloge. Na primer, zvaničnici USAID kontaktirali su glavne ljude BBG kako bi ova agencija promovisala njihovu priču koja se tiče pomoći koju SAD pružaju širom sveta, ali BBG nije pozitivno odgovorio na ovaj zahtev. Takođe, stariji zvaničnik DOD-a naznačio je da zahtev vojnih komandanata SAD da BBG sprovede javna saopštenja u kojima bi se opisala pomoć koju Ministarstvo odbrane SAD pruža inostranoj javnosti isto nije imao uspeha.

U cilju jačanja ideološke kampanje koju SAD vode, učinjeni su više strateški i stimulativni komunikacijski napori koji treba da oslikaju vrednosti i stavove ciljne publike. Poznat kao Inicijativa 9/11, to je plan koji treba da ustanovi kredibilne kanale komunikacije sa ljudima u islamskom svetu putem razvoja mešavine političkih i kulturnih programa karakterističnih za određenu zemlju a koji treba da se emituju putem satelitske televizije, radija i Interneta. Ovaj plan sadrži različite strategije za emitovanje u 23 zemlje i regiona. Inicijativa 911 ne nudi samo političke izjave i objašnjenja visokih članova vlade SAD, već i forum za diskusiju o važnim pitanjima koja postoje u islamskom svetu, kao što su demokratija, ekonomski razvoj, religiozni antagonizam i izraelsko-palestinski konflikt.[24]

U martu 2002. godine, BBG je pokrenuo Radio Saua. Ova radio stanica emituje program na arapskom jeziku i u svom programu kombinuje zapadnu i arapsku popularnu muziku sa vestima i specijalizovanim programom. Radio Saua je osnovana kako bi zamenila arapski servis VOA koji je imao slab učinak. Arapski servis VOA je imao slušanost od oko 2%, dok, prema istraživanju BBG, Radio Saua doseže oko 51% ciljne populacije i najviše je rangiran kada su u pitanju vesti i pouzdanost vesti u jordanskom gradu Amanu.[25] Ova radio stanica kombinuje popularnu zapadnu i arapsku muziku da bi privukla mlađe slušaoce da slušaju njene vesti i specijalizovane programe, kao što su „Saua čet” (Sawa Chat), „Slobodna zona” (Free Zone) i „Pitajte svet sada” (Ask the World Now). Istraživanje koje je sam sproveo BBG pokazalo je da je ova strategija bila uspešna u dosezanju populacije starosti od 17 do 28 godina i to u zemljama poput Jordana i Maroka. Ipak, ostaje nejasno da li je Radio Saua fokusirana na širenje svog auditorijuma ili na potencijalni uticaj na stavove javnog mnjenja u regionu. METN, čiji je drugi naziv Al Hura (al Hurra), ima cilj da prenese poruku SAD milionima ljudi na Bliskom istoku, jer u ovom regionu svako treće domaćinstvo koje poseduje televizor može da prati kablovski ili satelitski TV program.

Al Hura počela je sa emitovanjem svog programa u februaru 2004. godine i veoma je slična tipičnim američkim komercijalnim medijskim mrežama, ali sa većom posvećenošću emitovanju vesti. Ova televizijska mreža, koja ima sedište u Springfildu u državi Virdžinija, emituje program sastavljen od standardnih elemenata, odnosno emisija, kao što su: jutarnja uključenja slušalaca, obrazovni i zabavni programi za decu, emisije za žene, muzičke emisije, komedije i večernje vesti. Ipak, Al Hura je i dalje u razvoju pa se oslanja na postojeće američke emisije i filmove sa arapskim prevodom. Takođe, ova televizijska mreža nema svoje biroe u inostranstvu, ali sarađuje sa Redakcijom televizijskih vesti američke novinske agencije (Associated Press Television News – APTN) koji obezbeđuje prostorije njenim dopisnicima iz inostranstva, stacioniranim na Bliskom istoku. Zagovornici Al Hure smatraju da vlada SAD mora da se takmiči na arapskom televizijskom tržištu sa TV i radio stanicama koje imaju sedište u regionu. Jedna od takvih stanica je Al DŽazira (al Jazeera), arapska medijska mreža sa sedištem u Kataru, koja emituje svoj program 24 sata dnevno. Takođe, zagovornici Al Hure smatraju da SAD treba same da kontrolišu emitovanje svojih programa bez oslanjanja na izvore drugih medijskih kuća. Od njenog osnivanja, Al Hura je naišla na različite kritike vezane za program koji emituje. Sa jedne strane, dobila je pohvale za emisije diskusija, kao što je emisija „Svi pravci” (All Directions), u kojima se sastaju mnogi arapski i američki politički analitičari a koje su pokrenule mnoga pitanja koja se tiču američke uloge u Iraku, arapske politike u Egiptu, Libanu i Siriji i posledica mogućeg izraelskog povlačenja iz Gaze. Sa druge strane, neki arapski kritičari smatraju da ime Al Hura, što u prevodu znači slobodna, zvuči uvredljivo, jer implicira da arapski gledaoci, kada se govori o drugim televizijskim stanicama, nemaju izbora sem da gledaju državno kontrolisan televizijski program.[26]

Na kraju ovog dela rada trebali bi da naznačimo da je u decembru 2002. godine BBG pokrenula Radio Farda (Radio Farda) čiji je program namenjen stanovništvu Irana. Program ove radio stanice emituje se neprekidno 24 časa na persijskom jeziku, čiji je drugi naziv farsi, i sastoji se od emisija vesti i muzike namenjenih iranskom stanovništvu starosti ispod 30 godina. Jedan tipičan sat emitovanja programa Radio Farda sastoji se od oko 16 minuta vesti dok je ostalo vreme posvećeno iranskoj i zapadnoj pop muzici. Deo programa ove radio stanice koji nepodrazumeva vesti priprema se i emituje iz njene kancelarije u Vašingtonu. Radio Farda ima dva tima koji pripremaju emisije vesti. Jedan tim sastoji se od 10 članova koji se nalaze u Vašingtonu, dok se drugi tim nalazi u Pragu i ima 28 članova.[27] Takođe, Radio Farda je uveo i dve polučasovne analize vesti u svoj dnevni program, a osnovni cilj kreatora programa ove stanice je da privuku oko 20% stanovništva Irana.[28] U martu 2008. godine predsednik SAD, DŽordž V. Buš, dao je intervju za Radio Farda, dok je u julu iste godine državni sekretar SAD Kondoliza Rajs takođe dala intervju za ovu stanicu. Buš i Rajsova su u svojim intervijuima ukazali da se iranskoj vladi ne može verovati kada je u pitanju tehnologija koja može da pomogne u stvaranju nuklearnog naoružanja i naglasili svoju podršku demokratskim pokretima u Iranu. Postoje određene sumnje i kritike kada se govori o kapacitetima Radio Farda, u kojima je naglašeno da ova radio stanica mora manje da favorizuje muzički program a da više ima ulogu mesta gde će se voditi debate po raznim pitanjima. U odgovorima na kritike ove vrste, zvaničnici Radio Farda naglašavaju da ako se želi uspeh ove radio stanice onda ona ne sme biti shvaćena kao instrument propagande SAD.[29]

Zaključak

U Iraku i Avganistanu „tvrda” moć je uklonila „vidljivog” naoružanog protivnika, a sada „meka” moć, uz izraženo prisustvo „tvrde” moći, treba da ukloni potencijalne pretnje koje mogu da dovedu u pitanje američko prisustvo u tim zemljama. Drugim rečima, nakon završenih vojnih sukoba na teritoriji Iraka i Aganistana, američka javna diplomatija ima zadatak da stabilizuje situaciju u ovim zemljama i da eliminiše osnove koje omogućavaju pojavu i razvoj terorizma u budućnosti. Ona svoje delovanje treba da proširi na ceo Bliski istok kako bi se eliminisale mogućnosti za pojavu terorizma u svim zemljama ovog regiona. Primetno je delovanje američke javne diplomatije u pravcu uticaja na stanovništvo u ovim zemljama da prihvati demokratska pravila i norme. SAD žele da kroz stvaranje demokratskih sistema u Iraku i Avganistanu utiču na stanovništvo da isključe terorizam iz svog društvenog sistema. Javna diplomatija SAD ima prevashodni zadatak da umanji antagonizam prema SAD u bliskoistočnim zemljama, pa sa tim ciljem koristi kulturnu diplomatiju kako bi napravila prvi korak ka uspostavljanju međusobnih kontakata. Veće poznavanje SAD svakako da bi uticalo na smanjenje intenziteta negativnih emocija prema ovoj zemlji. Ipak, odnos koji se želi uspostaviti putem javne diplomatije, u ovom slučaju kulturne diplomatije, mora da bude dvosmeran. SAD moraju da obrate pažnju na tradiciju, vrednosti i društvene norme koje postoje u bliskoistočnim zemljama kako ne bi došlo do još većeg suprotstavljanja njenoj politici. Drugim rečima, ne sme se dozvoliti da javna diplomatija, ili bilo koja njena sfera, bude shvaćena kao sredstvo pritiska, već kao sredstvo kojim se želi pokazati dobra volja.

SAD ulažu određena ekonomska sredstva kako bi stanovništvo bliskoistočnih zemalja imalo alernativu u odnosu na pristupanje terorističkim grupama. Može se pretpostaviti da će se metode i sredstva američke javne diplomatije dalje razvijati, kao i polje njenog delovanja. SAD putem medija šire svoj uticaj na omladinu u regionu Bliskog istoka, sa ciljem onemogućavanja terorističkih grupa da regrutuju mlade ljude na ovom području. Osnovno sredstvo u širenju takvog uticaja su masovni mediji. Programi ovih medija su prilagođeni shvatanjima i stavovima omladine na Bliskom istoku. Ovi programi kreirani su tako da omogućavaju omladini na Bliskom istoku da se upozna sa američkim vrednostima i da ih, po mogućstvu, usvoji. Usvajanjem američkih vrednosti od strane bliskoistočne omladine smanjio bi se jaz koji postoji u međusobnoj komunikaciji SAD i ove populacije, pa bi samim tim bilo teže te ljude mobilisati za borbu protiv SAD. Na taj način formirao bi se deo stanovništva koji bi, na neki način, delio američko mišljenje po određenim pitanjima, što bi u budućnosti imalo uticaja na rukovođenje u tim državama kada ti ljudi dosegnu određene pozicije.

(Mr Aleksandar Jazić je  istraživač-saradnik u Institutu za međunarodnu politiku i privredu – Beograd. Rad predstavlja deo naučnog projekta „Srbija u savremenim međunarodnim odnosima: Strateški pravci razvoja i učvršćivanja položaja Srbije u međunarodnim integrativnim procesima – spoljnopolitički, međunarodni ekonomski, pravni i bezbednosni aspekti”, finansiranog od strane Ministarstva nauke i tehnološkog razvoja Vlade Republike Srbije (evidencioni broj: 179029), a realizuje se u Institutu za međunarodnu politiku i privredu u periodu od 2011. do 2014. godine.)

Literatura:

1.Ackerman, Spencer, “Idea Man”, New Republic, 10/25/2004, Vol. 231, Issue 17.

2.      Baylis, John, Smith, Steve and Owens, Patricia, The Globalization of World Politics, Fourth edition, Oxford University Press Inc., New York, 2008.

3.      Vizomirski, Margaret DŽ. i Šnajder, Sintija P., Kulturna diplomatija, Balkankult fondacija, Beograd, 2006.

4.      Gilgoff, Dan, “Wolfman in Farsi?”, U.S. News & World Report, 1/20/2003, Vol. 134, Issue 2.

5.      Đurđević-Lukić, Svetlana, „Razvojna pomoć kao element spoljne politike SAD posle 11. septembra 2001. godine”: u dr Dragan Đukanović (prir.), Savremeni međunardoni izazovi: globalna i regionalna perspektiva, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 2008.

6.      Zakaria, Fareed, “It’s More Than a War”, Newsweek (Pacific Edition), Vol. 144, Issue 5, 8/2/2004.

7.      Izadi, Foad, “U.S. International Broadcasting: The Case of Iran”, Journal of Arts Management, Law & Society, Summer 2009, Vol. 39, Issue 2.

8.      “INTERNATIONAL AFFAIRS: Information on U.S. Agencies’ Efforts to Address Islamic Extremism: GAO-05-85”, GAO Reports, 9/22/2005.

9.      Kilroy, Richard J. Jr.: “Public Diplomacy: Government, Universities, and the War on Terrorism”, The Journal of Public Affairs, 2005, Vol. 8.

10.  Muravchik, Joshua, “Hearts, Minds, and the War Against Terror”, Commentary, May 2002, Vol. 113, Issue 5.

11.  Peterson, Peter G., “Public Diplomacy and the War on Terrorism”, Foreign Affairs, Sep/Oct 2002, Vol. 81, Issue 5.

12.  Peter H. Stone, “The Softer War”, National Journal, Vol. 35, Issue 22, May 2003.

13.  Rukavishnikov, Vladimir, “The August 2008 Georgian-Russian Incident and Russia’s Soft Power”, The Review of International Affairs, Belgrade, Vol. LX, No. 1133-34, January-June 2009.

14.  Sanchez, Lorena M., “New Developments in Public Diplomacy”, PD Magazine, Issue 2, Summer 2009.

15.  Schneider, Cynthia P., “Cultural Diplomacy: Hard to Define, but You’d Know It If You Saw It”, Brown Journal of World Affairs, Fall/Winter 2006, Vol. 13, Issue 1.

16.  Seib, Philip, “Toward a More Imaginitive U.S. Public Diplomacy”, The Huffington Post, Internet: http://www.huffingtonpost.com/philip-seib/toward-a-more-imaginative_b_243054.html, 12.08.2009.

17.  Shuja, Sharif, “Why America Cannot Ignore Soft Power”, Contemporary Review, Spring 2008, Vol. 290, Issue 1688.

18.  Sharp, Jeremy M., “The Middle East Television Network: An Overview”, Internet: http://www.globalsecurity.org/military/library/report/crs/44009.pdf, 28.10.2009.

19.  Tuch, Hans N., “Understanding Public Diplomacy”, Public Diplomacy Council, Internet: http://www.publicdiplomacycouncil.org/uploads/Tuch_Definition_PD.pdf, 01.09.2009.

20.  Telhami, Shibley, “Of Power of Compassion”, Metaphilosophy, Vol. 35, No. 3, April 2004.

21.  Thai, Kim, “U.S. sends musicians to war zones”, USA Today, May 04, 2009.

22.  Ford, Jess T., “U.S. PUBLIC DIPLOMACY: Interagency Coordination Efforts Hampered by the Lack of a National Communication Strategy: GAO-05-323”, GAO Reports, 4/4/2005.

23.  Ford, Jess T., “U.S. PUBLIC DIPLOMACY: State Department and Broadcasting Board of Governors Expand Post-9/11 Efforts but Challenges Remain: GAO-04-1061T”, GAO Reports, 8/23/2004.

24.  Hoffman, David, “Beyond Public Diplomacy”, Foreign Affairs, Mar/Apr 2002, Vol. 81, Issue 2.

 


[1] Videti detaljnije: Shibley Telhami: “Of Power and Compassion”, Metaphilosophy, Vol. 35, No. 3, April 2004, pp. 303-304.

[2] Hans N. Tuch: “Understanding Public Diplomacy”, Public Diplomacy Council, Internet: http://www.publicdiplomacycouncil.org/uploads/Tuch_Definition_PD.pdf , 01/09/2009.

[3] Philip Seib: “Toward a More Imaginitive U.S. Public Diplomacy”, The Huffington Post, Internet: http://www.huffingtonpost.com/philip-seib/toward-a-more-imaginative_b_243054.html, 12/08/2009.

[4] Richard J. Kilroy Jr.: “Public Diplomacy: Government, Universities, and the War on Terrorism”, The Journal of Public Affairs, 2005, Vol. 8, p123-144, p. 124.

[5] Videti detaljnije: Joshua Muravchik: “Hearts, Minds, and the War Against Terror”, Commentary, May 2002, Vol. 113, Issue 5, p25-30, pp. 28-29.

[6] Državni sekretarijat SAD ima istu ulogu kao i ministarstva inostranih poslova u drugim zemljama.

[7] Fareed Zakaria: “It’s More Than a War”, Newsweek (Pacific Edition), Vol. 144, Issue 5, 8/2/2004, p. 23.

[8] Videti detaljnije: Joshua Muravchik: “Hearts, Minds, and the War Against Terror”, Commentary, op. cit., pp. 25-26.

[9] Videti detaljnije: Peter G. Peterson: “Public Diplomacy and the War on Terrorism”, Foreign Affairs, Sep/Oct 2002, Vol. 81, Issue 5, p. 5.

[10] Videti detaljnije: Richard J. Kilroy, Jr.: “Public Diplomacy: Government, Universities, and the War on Terrorism”, The Journal of Public Affairs, op. cit., p. 132.

[11] Videti detaljnije: Vladimir Rukavishnikov: “The August 2008 Georgian-Russian Incident and Russia’s Soft Power”, The Review of International Affairs, Belgrade, Vol. LX, No. 1133-34, January-June 2009, p. 14.

[12] Videti detaljnije: Sharif Shuja: “Why America Cannot Ignore Soft Power”, Contemporary Review, Spring 2008, Vol. 290, Issue 1688, p. 20.

[13] Videti detaljnije: “INTERNATIONAL AFFAIRS: Information on U.S. Agencies’ Efforts to Address Islamic Extremism: GAO-05-85”, GAO Reports, 9/22/2005, pp. 11-13.

[14] Videti detaljnije: Peter H. Stone: “The Softer War”, National Journal, Vol. 35, Issue 22, May 2003, p. 2.

[15] Videti detaljnije: Svetlana Đurđević-Lukić: „Razvojna pomoć kao element spoljne politike SAD posle 11. septembra 2001. godine”, u: dr Dragan Đukanović (prir.), Savremeni međunardoni izazovi: globalna i regionalna perspektiva, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 2008, str. 457.

[16] Videti detaljnije: John Baylis, Steve Smith and Patricia Owens, The Globalization of World Politics, Fourth edition, Oxford University Press Inc., New York, 2008, p. 374.

[17] Videti detaljnije: Margaret DŽ. Vizomirski i Sintija P. Šnajder, Kulturna diplomatija, Balkankult fondacija, Beograd, 2006, str. 19.

[18] Videti detaljnije: Cynthia P. Schneider: “Cultural Diplomacy: Hard to Define, but You’d Know It If You Saw It”, Brown Journal of World Affairs, Fall/Winter 2006, Vol. 13, Issue 1, p. 196.

[19] Videti detaljnije: Lorena M. Sanchez: “New Developments in Public Diplomacy”, PD Magazine, Issue 2, Summer 2009, p. 17.

[20] Videti detaljnije: Kim Thai: “U.S. sends musicians to war zones”, USA Today, May 04, 2009.

 

[21] Videti detaljnije: David Hoffman: “Beyond Public Diplomacy”, Foreign Affairs, Mar/Apr 2002, Vol. 81, Issue 2, pp. 1-3.

[22] Jess T. Ford, “U.S. PUBLIC DIPLOMACY: Interagency Coordination Efforts Hampered by the Lack of a National Communication Strategy: GAO-05-323”, GAO Reports, 4/4/2005, pp. 8-9.

[23] Videti detaljnije: Jess T. Ford, “U.S. PUBLIC DIPLOMACY: Interagency Coordination Efforts Hampered by the Lack of a National Communication Strategy: GAO-05-323”, op. cit., p. 18.

 

[24] Videti detaljnije: Spencer Ackerman: “Idea Man”, New Republic, 10/25/2004, Vol. 231, Issue 17, p. 17.

[25] Videti detaljnije: Jess T. Ford: “U.S. PUBLIC DIPLOMACY: State Department and Broadcasting Board of Governors Expand Post-9/11 Efforts but Challenges Remain: GAO-04-1061T”, GAO Reports, 8/23/2004, pp. 8-9.

[26] Videti detaljnije: Jeremy M. Sharp: “The Middle East Television Network: An Overview”, Internet: http://www.globalsecurity.org/military/library/report/crs/44009.pdf , 28.10.2009, pp. 1-4.

[27] Videti detaljnije: Foad Izadi: “U.S. International Broadcasting: The Case of Iran”, Journal of Arts Management, Law & Society, Summer 2009, Vol. 39, Issue 2, pp. 139-140.

[28] Videti detaljnije: Dan Gilgoff: “Wolfman in Farsi?”, U.S. News & World Report, 1/20/2003, Vol. 134, Issue 2, pp. 1-2.

[29] Videti detaljnije: Foad Izadi: “U.S. International Broadcasting: The Case of Iran”, op. cit., pp. 140-142.